Trenutak za zamrzavanje

Tekst sličan ovom sigurno ste čitali na nekom drugom blogu. Postoji trenutak u životu svake novopečene majke kad želi da zastane. Da zamrzne trenutak. Totalno mu se prepusti i doživi ga svim čulima. A ti momenti žive univerzalnim emocijama, pa otud možda i sličnim rečima ili fotografijama.


Koliko god sam bila upoznata sa tim šta me očekuje, i imala neke svoje okvirne ideje kakav bih roditelj volela da budem, nikako nisam mogla dovoljno da se pripremim na veliki deo stvari koje mi se sad dešavaju. I hiljade onih "ja ću ovako... ja neću ovo dozvoliti..." dok sam gledala druge roditelje, u trenu su pali u vodu, jer je realnost u stvari potpuno drugačija. Veza između roditelja i male bebe je toliko bogata i izazovna, da je dovoljan sekund da te iz cipela izuje, okrene za 360 stepeni i stvori kod tebe navike koje si mislio da nikad nećeš imati. A onda još uvatiš sebe kako u njima i uživaš.

Kad postaneš roditelj okolina (barem u Srbiji) od tebe očekuje pre svega da zadovoljavaš detetove biološke potrebe i da mu udaraš disciplinu od prvog dana. Pa onda pričaš sa drugim mladim roditeljima i slušaš kako se hvale uvek sličnim stvarima "moje dete spava celu noć.. moje dete lako zaspi.. moje dete samo zaspi i spava isključivo u krevecu... mi ga uopšte ne nosamo na rukama... moja beba uopšte ne plače.." Pa onda u trenutku izgubiš samopouzdanje i uplašiš se da je vaše dete najgore. Naša beba još uvek ne zadovoljava sve te kriterijume. Da li je naš sin već morao usvojiti sve te navike? Da li će posle biti kasno da ga odvikavam? Gde smo pogrešili?


A onda iznenada shvatiš da ti možda ni ne želiš sve te navike odjednom. Neke vaša beba možda nikad neće ni usvojiti, a neke ćete naučiti vremenom. Vi i vaša beba uživate u hiljade drugih stvari koje su podjednako važne. Bebu ne dobiješ samo da bi je nahranio, menjao pelene i uspavao. Njoj su podjednako važne i tvoja pažnja, dodir, uteha, sigurnost. I onda shvatiš da je sad pravi momenat da upražnjavaš ono "iskoristi dan", jer će svi trenuci brzo proleteti, a ti ćeš žaliti jer "samo da sam ga više mazila.. samo da sam ga više nosala". Dete će ti bežati iz ruku da bi otkrivalo svet oko sebe, i za tren će odrasti i otići od kuće.


Ne postoje reči kojima bi mogao da se dočara osećaj spokoja kada ti iz burnog plača zaspi u rukama. Ili na grudima. Miris i nežnost bebine kose dok ga ljuljam i nosom prelazim po njoj. Kada ugledam scenu usnulog muža i bebu koja spava. Na njemu! Pa se takmičimo ko će pre da još malo udahne onaj slatki pudingasti zadah iz bebinih usta. Jednostavnost i čistota u punom sjaju.

Ponos koji osetim kada ga uspavam nekom uspavankom. Bez obzira kakav mi je glas ili da li imam sluha. Pa kada vidim da je lakše zaspao sa mojom nošenom majicom, jer u tom trenutku nisam mogla da legnem pored njega.

Ispunjenost kada ležim i gledam sina dok spava. Pa pomislim kako sam zahvalna na tolikoj sreći i kako mi ništa drugo ne treba. Jutro koje počinje njegovim osmehom i gugutanjem. Jer on je srećan samo ako nas ugleda i ako oseti naš miris. Kada zna da nije sam i da je siguran. Ništa drugo mu više ne treba. 


E tu želim da se zaustavim. Taj trenutak hoću da zamrznem. U njemu da ostanem. Ne želim da mene i muža zarobe hiljade štaako i "ovi i ovi to ne rade tako". Dovoljno već poznajemo naše dete i može se reći da postajemo uigran tim. Onakav kakav nama odgovara. Stvari koje nam ne odgovaraju učimo da menjamo, a one koje nam prijaju učimo da cenimo i da ih ostavimo takvima. Ma kako one izgledale drugima!



Labels: , , , , , , ,