O ljudima (in Serbian)

Mi ljudi smo stvarno čudna sorta. Stalno se nešto zapitkujemo, tragamo, razmišljamo, predviđamo. Želimo da dodirnemo nebo. Da ostvarimo neostvarivo. Tražimo pukotine u moru jednostavnosti i uhodanih trasa. Hoćemo više, brže, glasnije, drugačije. Pa kad to dostignemo, onda opet iz početka. Krupnim koracima, bez stajanja.


Vrlo često u toj žurbi i ne vidimo ono lepo što se krije iza životnih ruševina. Svetost na zemlji, tu odmah pored nas. Pa šta i ako ne možemo da dodirnemo nebo? Toliko toga lepog je u vidokrugu dok nam je pogled uprt ka njemu. Čak i kada nam se ono čini daleko. 


I zašto onda ne bi barem na trenutak zastali. Ne mislili. Ne brinuli. Našli sitne razloge da budemo zahvalni. Jer, budućnost ne mora biti tako daleko. Ona je tu iza ugla. Ponekad se prepliće sa sadašnjošću. Kao nešto što već sad možemo započeti. Ne iščekivati. Ne strahovati.


Prepustiti se. I sam sebe pobediti!


Labels: , , , , , , , , , ,